Nova tv, Provjereno, 4. 5. 2017. Piše: Mato Barišić Svezan remenjem za bolnički krevet, sam u sobi, vikao je i tražio pomoć dok je gorio u plamenu. Koliko dugo? Tko ga je zapalio? Misterij je koji će, nadaju se obitelj i prijatelji preminulog 33 godine starog Gabrijela Trbare, razriješiti policijska istraga. Nezapamćen je to slučaj koji je pokrenuo lavinu optužbi na račun bolnice u Travniku: Kruže priče kako su krečenjem zidova i bacanjem izgorenog madraca pokušali sve zataškati. Novinar Provjerenog Mato Barišić otišao je na odjel psihijatrije, bio u sobi gdje se dogodila tragedija, ali pronašao i ekskluzivnog svjedoka nesreće kojeg nije pronašla policija, koji tvrdi kako mladićeve posljednje riječi rasvjetljavaju slučaj. Od Gabrijela ostale su samo uspomene, ali i veliki upitnik. Kako se ovo moglo dogoditi? Zašto mu nisu stigli u pomoć? To su samo od nekih pitanja koja muče obitelj preminulog. Sredinom travnja Gabrijel Trbina iz Novog Travnika završio je na psihijatriji. Ovo nije bio prvi put. Naime, godinama se lijekovima borio protiv teške bolesti. Kada je po sedmi put zaprimljen na odjel psihijatrije travničke bolnice bio je agresivan, izgubljen i sumanutih ideja. Policija je poziv iz bolnice zaprimila usred noći s 18. na 19. travnja. "Iz bolnice Travnik nam je javljeno da je došlo do samozapaljenja pacijenta iz Novog Travnika", rekao je glasnogovornik županije Središnja Bosna Rasmir Prohan. Na pitanje je li siguran da je došlo do samozapaljenja, Prohan je odgovorio kako su oni postupali po prijavi samozapaljenja. Gabrijelova obitelj traži odgovore Gabrijelova obitelj ne vjeruje vlastima: "Kad se dogodilo da se netko u bolnici zapalio? Pa tog nema nigdje na svijetu", rekao je otac pokojnog Ilija Trbara. Da stvar bude bizarnija, u trenutku kada se to dogodilo Gabrijel je bio svezan. Naime, kako ne bi ozlijedio sebe i druge, ruke i noge bile su mu povezane remenima. "Mnogo puta sam dolazila kad je bio vezan, on je već sedam puta tako bio u Travniku. Nije mogao nikamo, kao mrtav je svezan ležao", rekla je Gabrijelova majka Kata Trbara. Prema izjavama iz bolnice, Gabrijel je veliki dio noći toliko galamio da su ostali pacijenti iz sobe u kojoj je bio tražili da ih se premjesti. Požar je izbio nešto iza 3 ujutro, ali je drama tek uslijedila. "Vi ste mi dali upaljač" Novinari Provjerenog našli su čovjeka koji tvrdi da je svjedočio trenutku kada je Gabrijel prevezen na odjel kirurgije. Prizor je, kaže, bio strašan. O tome ne želi javno. Ovo je kraj u kojem svatko svakog zna, u kojem se ionako teško živi, zbog čega ne želi dodatnih problema. "Garderoba mu se zalijepila pa nisam vidio koliko je to izgorjelo. Vidio sam da su mu ruke boje ugljena, pogotovo lijeva", rekao je te dodao kako je Gabrijel " bio je pri svijesti i u tom trenutku im je psovao mater da mu pomognu. Onda je došla policija." Na pitanja policije "Kako se zapalio?", "Je li bio vezan?", "Od kud mu upaljač?", bolnički tehničar rekao je kako je moguće da je u gaćama imao upaljač. Međutim, Gabrijel je još uvijek bio pri svijesti, nije kašlja te je čak i mogao dići glavu, i rekao je "Vi ste mi dali upaljač", tvrdi anoniman izvor. Reakcija bolnice Ova informacija na događaj je bacila sasvim novo svjetlo. Novinari Provjerenog po odgovor su otišli u bolnicu. Premda je sastanak s direktor zakazan tjedan dana unaprijed, i da je rekao da će osobno reći što zna o ovom događaju, na dogovoreni dan ga u bolnici nije bilo. Nakon razgovora s njegovom zamjenicom, iz bolnice su pristali da šef psihijatrije dr. Mustafa Strukar objasni što bolnica zna. "Odgovornost u ovom segmentu postoji i ponavljam: Nama je jako žao što se to dogodilo i što ga je ta sudbina zadesila", rekao je dr. Strukar. Šef odjela tvrdi da je zadnja kontrola pacijenta prema zapisniku bila u tri sata i pet minuta. Požar je prijavljen 25 minuta kasnije. Netom nakon samog događaja, krenule su priče da je bolnica odmah nakon događaja uništila dokaze. Što će otkriti istraga? Na pitanje novinara Provjerenog o istinitosti tih priča, glasnogovornik županije Prohan rekao je kako se to mora provjeriti kod tužiteljstva. Županijsko tužiteljstvo tvrdi da su sve učinili prema pravilima i da su dokazi izuzeti "kako bi se u konačnici moglo dokazati je li bilo propusta osoblja bolnice, a samim time i postoji li krivična odgovornost", rekla je glasnogovornica Tužiteljstva Središnje Bosne Envera Beganović. U bolnici tvrde da je sve dokaze odnijela policija te da nema riječi o tome da su išta skrili. Ipak, novinare Provjerenog zanimalo je kako se to moglo dogoditi ako je pacijent bio svezan. "Ni meni to nije jasno. Nadam se da će to otkrit istraga. Ispod (madraca) nađen je upaljač. Kako je do svega došlo, ja u ovom trenutku zaista ne znam", rekao je dr. Strukar. Možda bi rasvjetljavanju ove tragedije pomogla i izjava svjedoka koji se te noći zatekao u bolnici. O informacijama koje je svjedok dao dr. Strukar nije znao mnogo. "Ja to ne znam, to nisam čuo. Znam samo da je bio pri svijesti

Nova tv, 16. 11. 2017. Piše Ivan Čorkalo Prisilili su ga da skuplja leševe, morao je gledati kako mu siluju sestru i muče roditelje. Prošao je pakao rata, ali svima je oprostio. Gledao je kako mu siluju sestru, muče roditelje. Zatočen u podrumu 260 dana. Bio je rob, skupljao leševe zarobljenika. Gladan i prestravljen Marijan Gubina, te 1991. bio je 10-godišnji dječak. Strahote koje je proživio u rodnom Dalju, mnoge bi trajno unesrećile, oštetile, učinile ogorčenim, punim mržnje. Ali ne i njega. Marijan Gubina svima je oprostio. I odlučio o tome govoriti. Kako se ne bi zaboravilo i kako se ne bi ponovilo. Da ljudi, kada čuju što je on proživio, promisle prije nego što nekoga osude ili povrijede, u ime bilo koje vjere, domovine ili nacije. Nitko ne zna što je tolerancija bolje od Marijana Gubine. Zajedno sa šesteročlanom obitelji bio je 260 dana u zatočeništvu u srpskom logoru u Dalju, Otac mu je poginuo u ratu, majka teško oboljela, a sestru su višestruko silovali nakon čega je zatrudnjela i zadržala dijete. On je svima oprostio i nikoga ne mrzi. Hrvati su kaže bili žrtve, ali danas najvećim žrtvama smatra srpsku djecu na nekad okupiranim područjima, koja su stigmatizirana zbog nečega u čemu nisu sudjelovali. O svom životu napisao je knjigu, napravio predstavu, a danas promovira toleranciju među djecom, bori se protiv osuđivanja po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. U ovo doba godine sjećanja su intenzivnija. Tjedan uoči obljetnice pada Vukovara ekipa Provjerenog s Marijanom je posjetila njegov rodni Dalj gdje je počeo njegov križni put. „Samo jedna osoba je preživjela u policijskoj postaji, svi ostali su pobijeni, likvidirani. Veliki i duboki kanal i pločnik bili su popunjeni s beživotnim tijelima, sa krvlju. Bilo ih je puno, ne radi se o jednom ili dva, to su bili pripadnici policije, civilne zaštite, Zbora narodne garde“, priča Marijan. Skupljanje leševa tek je uvod u torturu Njegov je zadatak bio skupljati te leševe, ali to je bio tek uvod u početak torture.Cijelu Marijanovu obitelj, roditelje i tri sestre odvode u bivšu mjesnu zajednicu prenamijenjenu u logor. Početak je to 260 dana od kojih će mu se svaki detalj zauvijek urezati u pamćenje. „U tih 260 dana ne znam za jedan da sam bio sit, svaki dan sam bio gladan, a prečesto sam imao osjećaj da ću umrijeti od glad. Jednom dnevno smo dobivali hranu, puste nas iz tamnice van u koloni jedan iza drugog ispred mene je bio drveni stol, pun onog kruha u jajima, pohanog, imali smo pravo uzeti jednu šnitu“ prisjeća se Marijan. Svi u tamnici nuždu su obavljali u jednu kantu, koja se nikada nije praznila. „To su mirisi i smradovi koje se teško riješiti u životu“, priča Marijan. O svojem iskustvu napisao je i knjigu u kojoj piše: „Jedino moja majka ne odustaje, ne miri se ni sa čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, mojom supermamom. Svoje krvavo tijelo slomljene lopatice od tupih udaraca od kundaka i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo mali taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestra i tata štitili su nas sa bokova. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je super mamom. Svoje krvavo tijelo slomljene lopatice od tupih udaraca od kundaka i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležale na suhom“, napisao je Marijan. Lažna strijeljanja i ispitivanja Ne zna što mu je bilo gore, stalno premlaćivanje ili psihička tortura. „Ono što je bilo kontinuirano to su ta izvođenja na lažna strijeljanja ili na ispitivanja. Cijelo vrijeme je taj dan ili noć prožeta urlicima drugih ljudi koji su mučili. Kada nastane tišina, nakon tih urlika uvijek smo mislili da je ta osoba mrtva“, kaže Marijan. I sam se našao u toj situaciji. Doživio je kliničku smrt kada su ga vršnjaci pretukli, a srpski vojnik metkom pokušao dokrajčiti, ali jedan drugi Srbin zato mu je spasio život. „Mještanin me pokupio, prebacio na štangu bicikla i odveo me kod doktora, no meni i tada nije pružena liječnička pomoć, jer jednostavno bio je prevelik strah od strane doktorice da će ovaj biti kažnjen zbog toga jer sam ja tada bio veliki opasni ustaša“, priča nam Marijan. Sve batine koje je primio pa i metak, nekako je preživio, čak i zaboravio. Ali ne i mučenje članova obitelji. Marijanova majka nikada se nije psihofizički oporavila. A nedavno je oboljela od Alzheimera i jedva govori. Gledao kako mu siluju sestru Marijan nam otkriva kako mu je je najteže od svega bilo gledati kako mu siluju sestru. „Bilo mi je po tri puta da sam prošla silovanje. I mučenja i silovanja i rezanja po tijelu, štošta je bilo“, priča Marijanova sestra Nena. „Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da vojnika ponovno primi za leđa, no drugi vojnik repetira pištolj u namjeri da je ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama i mi smo ostali živi“, napisao je Marijan

Švicarska je vlada 21. kolovoza 2009. godine predala Kongresu SAD-a imena 4500 američkih državljana koji su izbjegavali plaćanje poreza. Kako je SAD uspio prisiliti Švicarsku na suradnju? Zašto je UBS - vodeća banka na području upravljanja privatnim imetkom - odlučila odati identitet svojih klijenata? Skandal Birkenfeld, koji je ime dobio po američkom bankaru koji je javno prozvao UBS-ovu praksu, doveo je do ekonomskog i političkog rata između američkih i švicarskih moćnika. UBS, optužena za poticanje evazije na teritoriju SAD-a, uhvaćena je u zamku te je time naštetila i ugledu cijele zemlje. Bankari, odvjetnici i političari, izravno povezani s ovim skandalom golemih razmjera, iznose svoje mišljenje o ukidanju načela bankarske tajne u Švicarskoj te nevoljama s kojima se ta zemlja sada suočila. Film je snimljen prema knjizi Antoinea Peillona.

Nova tv, Provjereno, 19. 9. 2019. Piše Ana Malbaša Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dotadašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom koji je osumnjičen za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezina tatu. Svog oca Miju Radića posljednji je put vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada bio pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi. "Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga tu ne ispitaju. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo biti ispitan", ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića. Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezina tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila. "Pogledom nas je pratio. Auto je izišao, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti", rekla je Iva. 19.09.2019. Mijo Radić (Foto: Dnevnik.hr) Njezina tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk i zvuk radija. "Svirala je pjesma: 'Odlazim ti ja zauvijek / Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku / Noć je prokleta / Medena, odlazim ti ja zauvijek'", prisjetila se Iva. "Imam i dandanas neke igračke koje mi je on kupovao" Da Iva dolazi na svijet, znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin. "Moji rođendani uvijek su slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece", rekla je. Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca. 19.09.2019. Iva Radić Kostić i njezin otac Mijo Radić (Foto: Dnevnik.hr) "Imam i dandanas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dandanas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio", ispričala je. "Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom." Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji. "On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoći, ali puno sam ja od njega naučila", rekla je Jelena. U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat. Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: "Tatu smo samo u tim najgorim situacijama spuštali u podrum jer je bio nepokretan", ispričala je Iva. Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju. "On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao", rekla je Iva. Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe i odvezli se iz Vukovara. "Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put te da više nije bilo ni jednog izlaza iz grada", ispričala je Iva. 19.09.2019. Iva Radić Kostić (Foto: Dnevnik.hr) Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom. "On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledal